PRIVATIZACIJA U BiH
Mr. Amir Beganovic, visi saradnik na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu

SAZETAK

TRIBINA VKBI
Sarajevo, 16 01.1999.

Na pocetku svog obracanja prisutnom auditoriju mr. Beganovic je istakao da je cilj njegovog izlaganja da iznese svoja promisljanja u vezi sa racionalnim ukljucivanjima gradjana BiH u predstojecem procesu privatizacije.
U daljem tekstu donosimo, po nasem misljenju, najzanimljivije dijelove izlaganja mr. Beganovica u vezi sa gore pomenutom problematikom. Proces privatizacije u Federaciji Bosne i Hercegovine je prevashodno determiniran politickom voljom da se u tom procesu anuliraju potrazivanja gradjana od Federacije, stvorena je raznim osnovama u prethodnom periodu. Nivo tako stvorenih obaveza je dostigao 13 milijardi DM, tako da ce gradjanima za podjelu u vidu opcih certifikata biti namjenjeno svega 25% iovine koja ce biti privatizirana. Stoga je upitna osnovanost oznacavanja izabranog modela privatizacije kao masovne privatizacije.
Razmisljanja, a i djelovanje u dosadasnjim aktivnostima na realizaciji procesa privatizacije reducirani su iskljucivo na ekonomsku sferu. Medjutim, proces privatizacije je mnogo slozenije zahvat, i zamjena vlasnistva o cemu se za sada iskljucivo govori, predstavlja samo prvu fazu. U osnovi ta promjena je uvod u stvaranje potpuno novih odnosa, s velikim promjenama u svim sferama zivota.
Te ce se promjene najvise odraziti na gradjane i iz temelja promjeniti odnos izmedju drzave i gradjana. Zabrinutost i zbunjenost gradjana svim sto se desava stoga je razumljiva. Gradjani na proces privatizacije gledaju s nevjericom i zabrinutoscu, jer kod njih "papirnata privatizacija" priziva u sjecanje prevare koje se na ovim prostorima realizirase raznim vrijednosnim papirima, od pocetka ovog stoljeca pa sve do dana danasnjeg.
Dosadasnje aktivnosti na pripremama za privatizaciju bile su usresredjene prvenstveno na pripremu preduzeca za privatizaciju, znaci ponude. Ali kako uspjesnog okoncanja ovog procesa nema bez ukljucivanja gradjana - imaoca certifikata, jer ce oni biti najveci kupci drzavne imovine, to se u narednom periodu njihovom osposobljavanju mora posvetiti vise paznje.
Osposobljavanje gradjana za ukljucivanje u proces privatizacije treba ici u dva pravca.
Prvi je, da se gradjani upoznaju sa postupcima i procedurama male i velike privatizacije, te mogucnostima koje imaju na raspolaganju za kupovinu drzavne imovine.
Drugi je pravac, edukacija gradjana o postprivatizacijskom ambijentu, promjenama u svim sferama zivota koje sa sobom nosi promjenu vlasnistva nad drzavnom imovinom, te osposobljavanje za rad i odlucivanja u trzisnim uslovima.
Ovakvim pristupom ce razocarenje gradjana, koja su neizbjezna prateca pojava i nastupaju nakon provedenog postupka privatizacije, biti djelimicno ublazena, a gradjani ce na njih racionalnije reagovati.
Predstojeci proces privatizacije pruza istorijsku sansu da se individualnost, svojsvena bosanskom bicu i u prethodnom periodu reducira iskljucivo na podrucja izvan ekonomske sfere, u svoj punoci, nakon stvaranja ambijenta sa dominacijom privatnog vlasnistva, ispolji i u ekonomskoj sferi.
Od odluka gradjana o nacinu utroska privatizacijskih certifikata zavisice pojedinacni i boljitak ovih prostora u narednom periodu. Za ocekivati je da ce se gradjni kod donosenja tih odluka racionalno ponasati i izbor bazirati na svojim ekonomskim i drugim interesima.
Pozitivno je da je zakonodavac omogucio gradjanima - imaocima certifikata da kupovinu drzavne imovine u procesu privatizacije mogu vrsiti direktno, odnosno sami ili taj posao povjeriti strucnim licima u Privatizacijskim investicionim fondovima. Odnosno, pozitivno je da gradjani imaju mogucnost izbora i da su oni odgovorni za svoj izbor. Od njihovih odluka zavisi da li ce oni, i u kom obimu, postati vlasnici trenutno drzavne imovine.
Kupovinom stanova jednokratno i za certikate, gradjani se odricu vlasnistva nad drugom drzavnom imovinom u visini vrijednosti kupljenih stanova, mada za takvu odluku ne mogu naci racionalno obrazlozenje.
Neukljucivanjem u proces male privatizacije, navodno zbog nedostatka gotovine u zakonom obaveznih 35% od prodajne cijene gradjani - imaoci certifikata potpomazu prodaju te imovine po nizim cjenama. Umjesto da onaj ko ima 65% prodajne cijene trazi nedostajucih 35% cijene, vec se govori o novim vlasnicima te imovine. I to bi nazalost sto je apsurdno, cak i prema misljenju onih koji raspolazu certifikatima i koji su predvodnici i glasonose takvog pristupa, trebali biti oni koji raspolazu sa 35% prodajne cijene.
Mogucnost odrzanja jednakosti i socijalne pravde, te sigurnosti uposlenja iz prethodnog sistema pojedini menadzeri i zaposleni misle da mogu sacuvati kupovinom dionica preduzeca u kojem rade. Taj privid i takva odluka, uz nezainteresovanost stranih investitora da ulaze u takva preduzeca, slabu pokretljivost kapitala u preduzecima sa takvom vlasnickom strukturom i proteziranje odnosa svojstvenih socijalizmu, mogu biti nepromostiva kocnica prosperitetu ovih prostora.
Opredjeljenjem gradjana da po svaku cijenu, ne moraju certifikate ulagati tamo gdje rade, te da izvrse distribuciju riziku ulaganja kupujuci dionice vise preduzeca, a narocito kada taj izbor i i kupovinu povjere licima koja su zahvaljujuci svojim strucnim i profesionalnim znanjima i iskustvu stekli mogucnost da se bave tim poslovima, ubrzava se prelazak na korporativno upravljanje i trzisnu privredu, sto su nuzne pretpostavke za efektivno i efikasno koristenje raspolozivih resursa.