USTASKI LOGOR JASENOVAC I ULOGA DINKA SAKICA
Fahrudin Fahrija Ajanovic, Nosilac partizanske spomenice 1941.

Kao sto znate gospodo tema mog izlaganja je bivsi ustaski logor Jasenovac i uloga Dinka Sakica kome se sudi ovih dana u Zagrebu.
Prvo bih dao nekoliko napomena o samom logoru, koji je postojao u II svjetskom ratu, od 1941. do 1945 godine, a onda u svjetlu dogadjaja u ovom logoru bi govorio sta znam i mislim o Sakicu koga sam licno poznavao.
Na inicijativu Dide Kvaternika, sefa ustaske nadzorne sluzbe - skraceno UNS-a u tadasnjoj tzv. Nezavisnoj drzavi Hrvatskoj - NDH, odmah u pocetku u nastanka ove drzave, aprila 1941. godine poceli su se organizirati ustaski konc.-logori. U najtjesnjoj vezi sa Antom Pavelicem, Kvaternik je skupa sa ustaskim emigrantom MIJOM BABICEM organizirao prve konc.-logore, a kada je Babic poginuo u jednoj od bitaka sa partizanima, Kvaternik je nastavio sa organizovanjem logora sa , takodjer, jednim od istaknutijih emigranata, VJEKOSLAVOM MAKSOM LUBURICEM, koji ce postati sefom svih tadasnjih ustaskih konc.-logra.
U oktobru 1941. godine osnovan je logor Jasenovac. Organizovao ga je licno LJUBO MILOS, rodjak Luburica. Milos je bio i prvi zapovjednik logora Jasenovac. Svi dotadasnji logori, a bilo ih je oko 15-ak, jedan po jedan su se gasili, i ostali su samo, Koncentracioni sabirni logor Jasenovac i logor Stara Gradiska, a od 1943. godine jos je i kaznionica Lepoglava pretvorena u logor. Svi ovi logori su bili pod upravom tkz. "Ustaske obrane", naravno pod kontrolom Luburica.
Ustase su organizirali konc-logore uglavnom sa ciljem unistenja svih ljudi koji su mogli makar i potencijalno biti protiv njihove vlasti. Dakle, kao sto ce se vidjeti, nije se radilo ni o kakvoj privremenoj internaciji i izolaciji ljudi, nego bas sa ciljem njihovog unistenja.
Prvo su pod udar dosli Jevreji, koje su oni po instrukcijama svojih gospodara njemackih nacista, nastojali tako reci u korijenu da istrijebe, ne stedeci ni njihovu djecu u kolijevci. U Jasenovcu su na zalost skoncali i nasi sarajevski Jevreji, njih nekoliko hiljada. Pored Jevreja, koji su srazmjerno njihovom broju najvise stradali, tamo su masovno ubijani i Romi.
Sto se tice Srba, oni su zaista u apsolutnom smislu, daleko, daleko, u najvecem broju i najmasovnije stradali u Jasenovcu, ali ne onoliko kako su tvrdili i nisu ni prestali da tvrde srpski sovinisti.
Ovdje bi se posebno zadrzao trenutak na stradanju Hrvata i Muslimana-Bosnjaka. Istina je da su pripadnici ovih naroda ubijani u Jasenovcu kao antifasisti, ali to je samo dio istine. Ja sam svjedok da su Hrvati, ali oni iz Hrvatske (manje iz Bosne), a pogotovo Muslimani-Bosnjaci, takodjer u vrlo velikom broju stradali, a da mnogi od njih nisu ni imali pojma o komunistima i Komunizmu, sto im se imputiralo. Mnogi od njih su ubijeni ili u uzasnim logorskim uslovima umrli, samo zato sto su tu i tamo ucinili neke manje usluge tada, organizovanom NARODNO-OSLOBODILACKOM POKRETU. Zanimljivo je da su svi Muslimani evidentirani, tretirani i ubijani kao Hrvati, pa je ispalo da Muslimana tamo nije ni bilo. Medjutim, dovoljno je pogledati knjigu o Jasenovcu sa tri velika toma istoricara ANTUNA MILETICA, koji imenom i prezimenom pominje desetine, pa i stotine Muslimana ubijenih i umrlih u ustaskim logorima, a posebno u Jasenovcu, Staroj Gradisci i dobvrim dijelom u logoru Lepoglavi. Miletic je uglavnom koristio istorijsku gradju samo banjalucke, tuzlanske i djelimicno mostarske oblasti - dakle, bez sarajevske oblasti, odakle najvise Muslimana otjerano u Jasenovac. Vise puta sam razgovarao sa Mileticem, on je prazninu te svoje knjige pravdao nedostatkom istorijske gradje iz sarajevske oblasti, koju je izgleda neko unistio.
Nakon II svjetskog rata u periodu od 45 godina, odrzano je jako mnogo savjetovanja, simpozija, okruglih stolova i drugih skupova na temu o Ustaskim konc.-logorima sa tezistem na Jasenovac. Pored domacih naucnika i istoricara na ovim skupovima su ucestvovali naucnici, istoricari i drugi eksperti za ovu oblast iz inostranstva, ali nikad se u potpunosti objektivno i istinito nije sagledala ova problematika ustaskih konc.-logora. Uvijek su bile prisutne neke krajnosti. Neki su velicali i preuvelicavali, a drugi minimizirali ili potpuno negirali odredjene tvrdnje o Jasenovcu. Nije problem jesu li se tamo desila zvjerstva i zlocini, metod i nacin ubijanja ljudi. Pitanje je ko je te ljude ubijao, tko je ubijen i narocito razlicite, nekad dijametralno suprotne tvrdnje o broju ubijenih.
Neki od srpskih hirtoricara su i neutemeljenu cifru od 700 hiljada, koja je poslije drugog svjetskog rata, stalno egzistirala, uvecavali cak na milion. S druge strane, katolicka reakcija, uslovno receno, njihovi sovinisticki nastrojeni pojedinci koji su pisali o Jasenovcu, sve su umanjivali i negirali.
Dakle, najcesce se pisalo i govorilo o Jasenovcu neprincipijelno i neargumentovano, rekao bih i nenaucno unoseci u ta pisanja mnogo subjektivnog.
Imajuci u vidu te krajnosti, ja cu govoriti sta sam ja dozivio i vidio u Jasenovcu u kome sam proveo nesto preko 12 mjeseci, i to od sredine 1942. do sredine 1943. godine , kada sam prebacen u logor Staru Gradisku, a zatim u Lepoglavu odakle sam pobjegao.
Ovdje bih pomenuo da je u cetverogodisnjem postojanju logora Jasenovac, kao sto ce se kasnije vidjeti, bilo to vremensko razdoblje najmasovnijih likvidacija ljudi.
Prije drugog svjetskog rata ja sam u Sarajevu slusao o konc-logorima. Procitao sam i knjigu E. Remarka "O konc.-logorima u nacistickoj Njemackoj", ali ne onim sa gasnim komorama, koji ce se kasnije pojaviti tek tokom rata u Ausvicu, Dahau, Mathauzenum, Buhenvaldu i drugim logorima. Remark je pisao o progonima i maltretiranju Jevreja i antifasista. Dakle, prije dolaska u Jasenovac nesto sam znao o konc.-logorima i ocekivao sam da cu se i ja u Jasenovcu suociti sa prisilnim radom, slabom ishranom, batinanju, i drugom maltretiranju zatocenika. Na moje zaprepastenje po dolasku u logor brzo sam se uvjerio da su tamo ljudi dovodjeni sa iskljucivim ciljem ubijanja.
Kada sam ja dotjeran krajem avgusta 1942. godine u Jasenovac, sa grupom oko 150 ljudi iz grada i okoline Sarajeva, odmah je dvije trecine te grupe izdvojeno i navecer likvidirano. Sjecam se da su tada izdvojeni za likvidaciju Alija Hodzic, po kome se zove ovaj nas ALHOS, tipografski radnik Fejzic Atif, Bogdan Malenica sa Vraca, neki DJokic sa Romanije, prof. Abdulah Mahmutovic rodom iz Maglaja, Ferid Frenjo radnik zeljeznicke radionice, domobranski oficir neki Pekusa i jos neki koje sam poznavao. Medju izdvojenim za likvidaciju bilo je pripadnika svih nacionalnosti.
Imao sam srecu da odmah u startu ne budem ubijen, a najvaznije je bilo da u momentu dolaska ne budes ubijen, jer kasnije su se pruzale sanse da se pobjegne najcesce sa vanjskih radova, da se ode u Njemacku na rad, da budes zamijenjen za njemacke ili ustaske zarobljene oficire i tako dalje. Sa preostalim dijelom sarajevskje grupe kao stolar (u mom slucaju ce se moje zanimanje pokazati kao presudno) rasporedjen sam u odjeljenje "3C". To je u stvari bio u logoru logor. U jednom uglu glavnog logora Ciglana 3 formiran je pod vedrim nebom logor "3C" koji je bio ogradjen visoko, gusto-isprepletenom bodljikavom zicom. Zatocenici su spavali na zemlji, a za ishranu su dobivali malo skuhane neslane i nemasne repe ili kupusa. Ponekad se od crknutih konja dobivalo malo i mesne vode. Ljudi su smrtno izgladnjavani, jer ustasama nije ni bilo stalo do naseg rada i prezivljavanja. Ovaj logor je postojao samo sest mjeseci. U to vrijeme u "3C" su stalno jedni dolazili a izgladnjeli odvodjeni preko Save na bosansku stranu u selo Donja Gradina, gdje su sjekirama, metalnim polugama a najcesce drvenim maljevima ubijani. Posto je ovo i najstrasniji dio mog kazivanja kasnije cu se posebno na to vratiti.
Kad su u pitanju zlocini Dinka Sakica, tako ja smatram Sakica, iako mu jos nije presudjeno, oni se moraju sagledavati u kontekstu pojedinih dogadjaja u Jasenovcu i Staroj Gradisci , a koji su u direktnoj vezi bili sa Sakicem.
Zrtve Dinka Sakica, razumije se u pravilu su zavrsavale pod nozem i maljem, a one koji su pukim slucajem ostale zive kroz 50 godina uglavnom su pomrli. Rijetki su ti koji danas mogu svjedociti, koga je Sakic licno ubio. Ako sud bude isao linijom dokazivanja njgeove odgovornosti preko svjedoka, proces ce propasti i Sakiceva odgovornost se nece dokazati.
Ja sam na sve ovo ukazao jednom americkom gradjaninu, Zamjeniku direktora americkog Instituta za mir iz Vasingtona, sa kojim sam nedavno uz prevodioca razgovarao skoro dva sata. Rekao sam mu pored ostalog da u Jasenovcu nije mogao biti na sluzbi ni jedan obicni ustaski vojnik, strazar, ili carkar, kako su ih oni zvali, a da nije bio spreman da kolje ljude. Postavlja se pitanje, kako je u takvom rezimu logora mogao ostati nevin ustaski satnik Dinko Sakic, koji ce 1944. godine dogurati do Zapovjednika logora? Zbog svega toga ja moram baciti jos malo svjetla na neke dogadjaje u logoru i neke druge okolnosti u tadasnjoj NDH, a sto je direktno vezano za Jasenovac i Sakica.
Krajem 1941 i pocetkom 1942. godine u okolini Banja Luke ustase su popalile neka srpska sela i pobile dosta pravoslavnog zivlja gdje je bilo i djece. Ova ustaska akcija je sokirala tadasnju banjalucku javnost, a kako je u toj akciji ucestvovao i kapelan samostana Petricevac fra Mirko Filipovic, neki ugledniji i vidjeniji Muslimani energicno su zahtjevali od Njemaca da se Filopovic kazni. Ustaska vlast je bila prisiljena da uhapsi Filipovica, ustvari da ga skloni. I Filipovic je toboze uhapsen i odveden u zatvor na Savsku cestu u Zagreb.
Kad je malo pao u zaborav pomenuti zlocin Filipovica, dosao mu je jednog dana u zatvor Luburic i rekao: "Ti ces se od danas mjesto Filipovic zvati Majstorovic." Odveo ga je iz zatvora u Jasenovac i postavio za pomocnika Ivice Matkovica, tadasnjeg zapovjednika logora.
Nakon mog dolaska u "3C" jedno vrijeme sam radio na logorskom nasipu skupa sa nekim sarajlijama koji su prije mog dolaska bili u "3C". Sjecam se da smo tamo zatekli Nikifora Jeftica, jednog od brace Dragutina - Brace Kosovca, Zaima Topcica i jos neke.
Nakon nekoliko dana rada na nasipu Ustase su me kao stolara sa jos dvojicom stolara i dvojicom zidara odvele preko save na Bosansku stranu u selo Donja Gradina, gdje smo radili na adaptaciji dviju napustenih srspkih kuca koje su sluzile kao spavaonice za 12-14 ustasa. Mene i ostale koje smo radili na tim kucama ustasa Bozo Maric, iz Hercegovine svako jutro je sprovodio u Gradinu, a navecer camcem vracao u "3C". Radeci u Gradini, na samom stratistu logora, tokom septembra do polovine oktorbra 1943. godine mi smo danima bili svjedoci kad se stotine pa i hiljade ljudi skelom prebacuje u Gradinu. Te mase koje su stizale iz svih krajeva NDH nisu ni ulazile u logor, nego su odmah skelom prebacivane u Gradinu. Bilo je tu starijih i mladih, zena i djece. Od jutra do kasno uvecer te mase svjeta, koje su se u svim bojama sarenile, talasale, i kao rijeka tekle pored nas i na udaljenosti 300-500 metara nestajale u sumarcima Gradine.
Radeci na opravci pomenutih kuca sreli smo tamo grupu ljudi koji su bili crne puti , jako razvijeni i dobro uhranjeni. U pocetku nismo znali ko su oni niti sta rade, a onda se jedan od njih povjerio Jovkovic Obradu iz Sida, stolaru iz nase grupe, da su oni grobari. Kopaju grobnice, pet deset i vise metara duge, dva siroke i jedan i po do dva metra duboke. Doticni je govorio: "Sav ovaj svijet sto vidite, nakon sto ustase pobiju sjekirama i maljevima mi u grobnice slazemo, polijemo krecom i zatrpavamo":
Ove mase svijeta su klali napred pomenutih 12-14 ustasa. Svi su bili iz zapadne Hercegovine. Naravno, radeci svoj posao, mi smo se i sa njima svaki dan susretali i zapazili smo da su to oni radili pod neposrednim rukovodstvom Majstorovica, koji je svakodnevno dolazio u Gradinu i nadzirao rad ovih koljaca. Zasto ja ovo govorim? Zbog toga sto je i Sakic, koji je tada bio na duznosti u Staroj Gradisci (on ce kasnije biti premjesten u Jasenovac) dolazio svojim kolegama iz Gradiske u Jasenovac i vidjan je na pomenutom stratistu u drustvu Majstorovica i drugih jasenovackih koljaca. Da je to istina postoji jos jedan podatak.
Salim Resulovic, koji sada zivi u Sarajevu, bio je sa mnom takodjer u grupi koja je opravljala pomenute kuce u Gradini. Prije nego sto cemo mi biti rasporedjeni na ove radove u Gradini on je jedne noci iz "3C" odveden sa vecom grupom na likvidaciju. Nakon nekoliko dana kada smo Salima ozalili, on se pojavio u "3C". Nama je to izgledalo kao da je dosao sa onog svijeta. Dugo je vremena sutio a onda se meni povjerio. Kada je sa grupom kriticne noci odveden na skelu koja je prevozila narod u Gradinu, oni su prozivani i popisivani. Kad se pomenulo njegovo prezime Resulovic, prisao je ustasa Ahmet Kapetanovic, izdvojio ga na stranu i pitao za nekog Resulovica poznatog Muslimana- Hrvata. Kada mu je Salim rekao da mu je to rodjak, Kapetanovic ga je te noci vratio u logorski zatvor, a zatim ponovo poslao u "3C". Te noci sa Majstorovicem i drugim ustaskim zlocincima bio je i Dinko Sakic.
Ovdje moram napomenuti radi objektivnosti i istine jednu cinjenicu. Negdje u oktobru 1942. godine, procurilo je vani u svijet sta se desava u Jasenovcu, i Majstorovic je nakon 4-5 mjeseci od dolaska u Jasenovac i organizacije sistematskog ubijanja naroda u Gradini premjesten u Staru Gradisku. Tako nesto strasno i tih razmjera sto se dogadjalo u Gradini nije se vise nikad ponovilo. Ljudi su tokom postojanja Jasenovca i Stare Gradiske stalno pojedinacno pa i grupno ubijani, ali onih razmjera iz Gradine se nije ponovilo, izuzev sto ce jos u poznatom proboju 1945. poginuti oko hiljadu logorasa.
Kad je u pitanju Sakic, naveo bih jos neke cinjenice , gdje je on bio u centru paznje. U prvoj polovini 1942. godine ustaski porucnik Joco Matijevic zvani Mataja , a neki su ga zvali i Hadzija iz Bosanske Krupe, likvidirao je logor Dzakovo, i tom prilikom ubio oko 3000 jevrejskih zena i djece. U upravi logora Dzakovo sa Matijevicem je bio i ustaski casnik Dinko Sakic. On je morao ucestvovati toj jezivoj likvidaciji logora Dzakovo , odakle je kasnije rasporedjen u logor Stara Gradiska da bi kasnije krajem 1942. godine i pocetkom 1943. i potpuno presao na duznost u Jasenovac.
Godine 1944. Sakic je dogurao do zapovjednika logora Jasenovac. Te godine, u julu mjesecu, prisustvovao je javnom vjesanju 20-tak zatocenika, koji su navodno uspostavili vezu sa partizanima Novske i okoline Jasenovca. Licno je rukovodio istragom ove grupe u logorskom zatvoru. Njih dvadesetak su toliko tuceni i muceni, da su ih do vjesala morali nositi. Tom prilikom Sakic je odrzao i govor. Od meni poznatih objeseni su: elektricar Remzija Rebac iz Mostara, koji je doveden iz Zenice, Avdo Resulovic student medicine i rodjeni brat Salima Resulovica i jos neki. Milo Boskovic ljekar, koji je poslije rata proglasen narodnim herojem imao je cast da ne bude objesen nego strijeljan pod vjesalima. Grupu su inace sacinjavali Jevreji, Srbi, Hrvati i Muslimani -Bosnjaci.
Ubrzo poslije ovog strijeljanja dok je Sakic bio zapovjendik likvidirana je jedna grupa od 20-22 covjeka. Uglavnoj Jevreja koji su za odmazdu pobijeni zbog pokuasaja bjekstva jednog logorasa Jevreja.
U jesen 1942. godine uhapsena je u Mostaru Brkic Fatima. Nakon tuce i maltretiranja u mostarskom i sarajevskom zatvoru dovedena je u Staru Gradisku. Prije nego sto ce biti zaklana uspjela je da preko neke veze doturi pismo van logora. U tom pismu koje su sarajevski ilegalci rasturali kao letak i slali nekim ustaskim duznosnicima-Muslimanima ona je dataljno opisala kako su je najgorim inkvizicijskim sredstvima mucili. U tom pismu je izmedju ostalog stajalo da su je satima tukli, a kad bi se onesvjestila, polivanjem vodom dovodili u svijest i ponovo nastavili tuci. U jednom trenutku, pisala je Fatima skinuli su je potpuno nagu, zamotali u neku krpu i objesili na civiluk kao vrecu. Uz Ljubu MIlosa i Antu Vrbana tom njenom mucenju ucestvovao je i Dinko Sakic, koji se tada nalazio na duznosti u Staroj Gradisci.
Pocetkom aprila 1945. godine Luburic uvidjajuci da im se blizi kraj , pozvao je Ljubu Milosa i Dinka Sakica i naredio im da u Jasenovcu organiziraju zatiranje svih tragova njihovih zlocina. Po pricanju prezivjelih logorasa danima je zaudarala okolina od izvadjenih leseva iz grobnica, koje su palili. Nije slucajno Luburic pozvao Sakica da na tome radi. To govori da je on uz Milosa i Majstorovica, koji je takodjer pozvan u pomoc, najbolje znao gdje su zakopavani pobijeni logorasi, a drugo to govori o stepenu intimnosti i povjerenju koje je Luburic imao u Sakica.
Cesto sam poslije rata dozivljavao neprijatnosti, nesporazume, pa i sukobe sa pojedinim ljudima, vezano za Jasenovac. Meni su kao pripadniku bosnjackog naroda, ali ubijedjenom kozmopolitu, koji je tesko dozivljavao ljudske patnje, stradanja i nevolje, bez obzira o kome se radilo, smetale netacnosti pa i izmisljotine o Jasenovcu. Jasenovac je mjesto gdje se desio strasan zlocin, mjesto velike tuge i ljudskog bola. Tamo se desio zlocin koji je osim u Ausvicu najveci u dvadesetom vijeku, i Jasenovcu ne treba nista dodavati ni oduzimati. Sta je trebalo jednom srpsko-crnogorskom istoricaru Bulajicu kako je u Jasenovcu ubijeno milion Srba, ili sta treba gospodinu Tudjmanu da nakon drasticnog smanjivanja broja ubijenih u Jasenovcu pise kako su tamo najvise stradali Hrvati.
Ostao mi je u sjecanju razgovor sa nekim Lukicem, koji je pisao o stradanju djece na Kozari. Mozda je to dobar covjek ali on je mene uvjeravao u prisustvu Izeta Sarajlica i Velje Milosevica, izvinjavam se sto pominjem njihova imena, kako je u Jasenovcu medju ustaskim oficirima bilo mnogo i Muslimana. A ja znam da od oko 50 ustaskih casnika osim napred pomenutog Kapetanovica i jednog vodnika Alage , koji je bio poslovodja na logorskoj pilani nije bilo ni jednog Muslimana - ustaskog oficira. Nije mi ni na kraj pameti da tvrdim kako nije bilo Muslimana ustasa. rekao sam Lukicu ti mozes da govoris o ustaskim podoficirima i oficirima Muslimanima iz Franceticeve crne legije, Handzar divizije i drugih kvislinskih jedinica ali ih ja u Jasenovcu nisam vidio niti cuo.