Prof. dr. Mustafa Imamovic
Komemorativna rijec povodom smrti profesora Dr. Atifa Purivatre

 

Atif Purivatra je bio izvanredan covjek, covjek za koga se kaže da je bio ljudina. Ljudina u svakom pogledu. Bez njega ništa više medu nama nece biti opet isto kao što je bilo s njim.

Atif Purivatra je stupio u javni život u drugoj polovini šezdesetih godina minulog stoljeca, upravo u vrijeme pocetka drugog bošnjackog kulturnog i nacionalnog preporoda kojem je dao ogroman osobni doprinos, kao clan Komisije za medunacionalne odnose pri CK SK BiH i CK SK Jugoslavije 1967-1972. godine. Kljucni dogadaj u tom periodu bio je popis stanovništva u proljece 1971, u cijim je nacelnim ili teorijskim i operativnim pripremama centralno mjesto zauzimalo pitanje nacionalne identifikacije Bošnjaka, odnosno Muslimana kao statisticke kategorije. Osnovne politicke dileme u tom pogledu razriješene su na XVII sjednici SK SKBiH, u februaru 1968, u cijim se zakljuccima izricito kaže da historija i "današnja socijalisticka praksa" potvrduje da su "Muslimani poseban narod". Ovom odlukom ozakonjena je politicka samobitnost i ravnopravnost Bošnjaka, pod tada legitimnim muslimanskim imenom, koju je trebalo potvrditi na predstojecem popisu stanovništva. Ovakav nacionalno-politicki kurs u pogledu Muslimana (Bošnjaka) naišao je na brojne otpore, nerazumijevanja i strahove, cak i medu samim Bošnjacima. Atif Purivatra se hrabro upustio u borbu za prevladavanje tih otpora i frustracija, ne samo u BiH, nego na nivou cijele države, tj. Jugoslavije. On je sa pozicije clana republicke i savezne komisije za medunacionalne odnose razvio veliku mobilizatorsku politicku i didakticku aktivnost. Medu ostalim tada je skupa sa rahmetli Kasimom Suljevicem napisao i objavio posebnu propagandnu brošuru namijenjenu Bošnjacima (Muslimanima), ali i drugima, kao uputstvo za popis. Kao što je poznato na popisu se preko 1,700.000 Bošnjaka izjasnilo u skladu sa popisnom kategorijom kao Muslimani, što je cinilo 8,4% ukupnog stanovništva Jugoslavije, i predstavljalo njenu trecu naciju po brojnosti. To je medu ostalim postignuto dokazanom upornošcu, odlucnošcu i samoprijegorom Atifa Purivatre, koji se u svom radu na bošnjackoj nacionalnoj afirmaciji nije osvrtao na brojne prijetnje i provokacije, kojima je tada a i kasnije bio izložen.

Bez obzira na rezultate popisa, mnogi su priznavanje Bošnjaka (Muslimana) kao naroda smatrali tek jednim trenutnim i u datim okolnostima politicki oportunim rješenjem. Bošnjaci su priznati u politickoj ravni, ali im je istovremeno poricana svaka druga samoidentifikacija, kao povijesna i kulturna sadržina njihovog etniciteta i nacionaliteta. Krajem šezdesetih i pocetkom sedamdesetih intenzivirana su razmišljanja o povijesnoj sudbini i karakteru bošnjackog bica. Tokom tih godina sve veci broj bošnjackih intelektualaca, bez obzira na sva politicka ogranicenja, glasno razmišlja i piše o povijesnoj sudbini svoga naroda, u nastojanjima da sebi i drugima objasni ko su i šta su Muslimani, odnosno Bošnjaci.

Uz sav svoj veliki prakticno-politicki angažman, Atif Purivatra nije nimalo zaostajao za ovim bošnjackim preporodnim pregnucima. To su upravo godine njegovog najplodnijeg naucnog rada i stvaralaštva.

On je krajem 1968. godine je objavio "Nacrt za bibliografiju o osnovama i tendencijama narodnosne identifikacije Muslimana", koju je obradio skupa sa Muhamedom Hadžijahicem. Ova bibliografija je vec u vrijeme kada se pojavila ukazala na obimnost i zamašnost posla koji moraju obaviti istraživaci historije, etnologije, književnosti i demografije Bošnjaka. Tadašnja je historijska kritika ocijenila da se iz ove bibliografije zapaža da tokom šezdesetih godina raste broj radova posvecenih nacionalnosti Bošnjaka. To je bilo vrijeme razvijanja uslova da se obradi "nacionalnog fenomena Muslimana", kako se tada govorilo, pristupi historijski objektivno i naucno. Uz veliku istraživacku upornost, hrabrost i znanje pocelo je postepeno skidanje svih ideoloških naslaga, tendencioznih iskrivljavanja, neistina i poluistina, koje su se nagomilale u dotadašnjim radovima o nacionalnosti i historiji Bošnjaka. Atif Purivatra se odmah ukljucio u taj proces svojom prvom knjigom "Nacionalni i politicki razvitak Muslimana", objavljenom 1969. godine. Autor je u ovoj knjizi veoma akribicno obradio tri kruga problema: (1) Muslimanska (bošnjacka) komponenta u jugoslavenskom nacionalnom mozaiku; (2) Savez komunista Jugoslavije prema nacionalnom pitanju Muslimana; i (3) Politicki razvoj Muslimana u Jugoslaviji izmedu dva svjetska rata. On je u svim ovim analizama i razmatranjima došao do i danas veoma aktuelnog, odnosno dalekosežnog zakljucka da se nacija mora poštivati kao historijska kategorija, koja uz odsustvo šovinizma zaista predstavlja "moment emancipacije" individualnosti jednog naroda, ali ne može biti cilj po sebi, smisao društvenog kretanja, ili kriterijum progresa. On u tom kontekstu posmatra i nacionalnu identifikaciju Bošnjaka kao sastavni dio procesa njihove ljudske emancipacije, ravnopravno sa drugim narodima BiH i Jugoslavije. Savremena kritika je ocijenila da se ovom knjigom Atif Purivatra predstavio kao vrlo korektan i školovan historicar istraživac.

Ovu ocjenu Purivatra je u cijelosti potvrdio svojim temeljnim djelom, monografijom "Jugoslovenska muslimanska organizacija u politickom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca", prvi put objavljenom 1974. godine.

Ovo je monografija u svakom pogledu monumentalno djelo i predstavlja prvi i do danas neprevazideni cjelovit napor da se politicki put JMO naucno rekonstruira na osnovu obimne i raznovrsne historijske grade. To obilje nove i do tada nepoznate i nekorištene historijske grade predstavlja prvu i osnovnu vrijednost Purivatrine studije. Istraživacki napor Atifa Purivatre dobija posebno na znacaju kada se zna cinjenica da je arhiva JMO izgubljena, te da je za rekonstruiranje njene historije trebalo slijediti cesto posredne izvore razlicitog porijekla i znacaja, kriticki ih cijeniti, a zatim sklopiti u mozaik jednog doba i njegovih ljudskih sudbina i mentaliteta. Sve složene istraživacke i literarne probleme koje je takva situacija nametala autor je uspio riješiti, pa se slobodno može reci da njegova monografija u svakom pogledu predstavlja izuzetno znacajnu studiju cijele novije bosanske, pa i ex-jugoslavenske historijske nauke.

Atif Purivatra je bio izuzetno komunikativna licnost sa velikim osjecanjem mjere, pravde i pravicnosti u meduljudskim odnosima. Ove svoje osobine ugradio je u velike organizacione sposobnosti koje je posjedovao. Te sposobnosti koje je iskalio na brojnim javnim funkcijama i dužnostima koje je tokom života obavljao, do kraja je razvio i iskazao u Vijecu kongresa bošnjackih intelektualaca koje je vodio proteklih osam godina.

U godinama raspada komunistickog sistema i disolucije Jugoslavije javlja se treci bošnjacki nacionalni preporod, ciji je cilj bio konacno oslobodenje Bošnjaka i njihovo kulturno-politicko institucionaliziranje. To vrijeme Bošnjaci su docekali kao vjerovatno jedini narod u Evropi bez ikakvih vlastitih nacionalnih institucija, ako se izuzme Islamska zajednica, cije je djelovanje bilo ograniceno na cisto vjersku sferu javnog života. Tokom 1990. godine dolazi do obnove bošnjackih institucija, prije svega u oblasti politickog i kulturnog života. Kada je pocetkom oktobra 1990. godine obnovljen rad KDM "Preporod", danas BZK "Preporod" Atif je bio medu njegovim obnoviteljima i najaktivnijim clanovima.

Agresija i rat protiv BiH i Bošnjaka nametnuli su potrebu objedinjavanja svih bošnjackih intelektualnih potencijala, pa je krajem decembra 1992. godine održan Kongres bosansko-muslimanskih (bošnjackih) intelektualaca, na kojem je konstituirano njegovo Vijece, kao globalni bošnjacki nacionalni projekt, na cijem je ostvarivanju Atif Purivatra od pocetka požrtvovano radio i kojem se u cijelosti posvetio, i dao mu neizbrisiv pecat. On je prvo kao generalni sekretar, a zatim kao njegov predsjednik veoma razgrano djelatnost VKBI. Zahvaljujuci prije svega njegovom pregalaštvu i inicijativi te razvijenom osjecanju politickog trenutka Bosne i Bošnjaka, Vijece je razvilo vrlo sadržajnu aktivnost u oblasti kulture, obrazovanja, politike i ekonomije na principima demokratije, ljudskih sloboda i prava i politickog pluralizma. Na toj osnovi je djelovala Tribina VKBI koju je Purivatra pokrenuo, organizirao i do smrti neumorno vodio. Prva Tribina održana je još 4. septembra, hladne i gladne 1993. na temu ženevskih dokumenata i njihovih implikacija, a posljednja 405. po redu prošle subote kada se razgovaralo o aktuelnom politickom trenutku BiH i njenim perspektivama. Za proteklih osam godina, Atif je kao njen agilni organizator i voditelj uspio dovesti na Tribinu kao predavace i sagovornike brojne naše i strane profesore univerziteta, politicare od karijere, strane ambasadore i diplomate i opcenito javne, naucne i kulturne radnike, umjetnike i mnoge druge. Atif Purivatra je istovremeno u okviru Vijeca razvio snažnu izdavacku djelatnost. Do sada je objavljeno preko 180 razlicitih naslova u okviru edicija Tribina, Arabeska, Posebna i prigodna izdanja.

Gdjegod je za života radio i djelovao, Atif je podsticao i pomagao razvitak mladih i novih kadrova, prije svega u oblasti nauke. On je u tom smislu školske 1995/96. ustanovio u okviru Vijeca "Fond Muhsina Rizvica" za pomaganje i promociju studenata bosanskog jezika i književnosti i izgradnju naucnog podmlatka u toj oblasti. Fond je do sada dodijelio studentima ukupno 54 jednogodišnje stipendije. Istovremeno osamnaest postdiplomaca dobilo finansijsku pomoc za izradu magistarskih radova i doktorskih disertacija. Fond je prošle godine nagradio devet studenata za najbolje temate iz oblasti bosanskog jezika i književnosti, sa svih filozofskih fakulteta i pedagoških akademija u Bosni i Hercegovini. Vijece je prošle godine Purivatrinim zalaganjem izdalo publikaciju "Ko je ko u Bošnjaka", cime je iniciran i pokrenut proces obnove bosanskohercegovacke leksikografije i enciklopedistike.

Atif je bio odmjeren i plemenit, a prije svega mudar covjek koji je osjecao i poznavao našu sredinu, posebno Sarajevo. Kao obdaren i mudar covjek, on je i po svom prirodnom instinktu, ali i po obrazovanju i intelektualno-politickom iskustvu znao da naša sredina teško prihvata, ili bolje reci ne prihvata akademizam. On je odatle bio vrlo pragmatican covjek koji je uvijek djelovao sa saznanjem da je stvarni život za vecinu ljudi stalni kompromis izmedu idealnog i moguceg. Kao obrazovan covjek Atif je razmišljao akademski, ali je djelovao i radio narodski. Bio je pravi narodni covjek, omiljen kod svih. Sticao se utisak da poznaje cijelo Sarajevo. Bezbroj puta i na bezbroj nacina nesebicno je i požrtvovano pomagao i obicnom bosanskom puku, bez razlike vjere, da riješi neku svoju trenutnu ili životnu sirotinjsku muku.

Negdje je nekad receno da smrt ne trpi duge predgovore. Atif je otišao naglo, bez ikakvog predgovora. Cijelog života neumorno je radio i neustrašivo išao naprijed, a onome koji ide put se skracuje.

Svi koji su saradivali i družili se sa Atifom znaju da je bio jednostavan, a prije svega dobar covjek. Kao dobar covjek mnogima je od nas nastojao pomoci da postanemo bolji.

Hvala mu!